Ljubomir Đukić: sledeća stanica kanjiža
na stanici u subotici duša sanja sitnice
pozivaju se pospani putnici
ulaze u voz zauzimaju mesta
popeo se i uhvaćen tajni pogled
u ovoj situaciji sve deluje pojednostavljeno
sa crnim očima gleda belo sa dva kofera
mig oka pomaže da bi krenulo veselo
najveće čudo dana
iz pristojnosti izbegnut pogled
on će via horgoš route szeged
u horgošu preseda
odlazi zauvek a radije bi ostao kod kuće
izostao je ispraćaj
a ja ću samo do stare kanjiže
signalni zvižduk za polazak
zauzmite udoban položaj
čuvajte se neoprezni voz polazi
nemi prvi vagon kartu molim!
voz klizi do prigradskog naselja
po običaju stižu blatnjave cipele
torokanje zaviruje
skitnica bira mesto istražuje lica
bili smo tromi pospani prijalo je
dok glasni nisu popunili kupe
šta nam vredi upoznavanje kad je ubrzo rastajanje
on će do hajdukova ne slušam ga i ne gledam
pristojan sam stranac
ako mi ne zameri slušaću bartoka
za moju dušu prošli smo ogromni crni oblak
opterećeno nebo kod palića
čudne misli o kiši naviru sa telegrafske žice
prazne plastične flaše na mladim stablima
u bačkim vinogradima pružam ruku starici
za korpom jabuka obogaćenih rumenilom
reče starost nalazi lak plen…
napušteni salaši se približavaju
zatim jedva primetno selo ulica
oživljavaju udaljavaju nestaju
još jedno mesto je upražnjeno
tražim vetrušku ili ritskog orla
nisu skriveni u daljini iza živice ili trske
u voćnjaku na granama
blizu hranilice za zečeve i srne
preko livade padam u dremež
pašnjak sad je svetlucav sav u bari
s leve strane je breg osmatračnica
odsutan sam isključen
propustio sam da vidim a znam
hladan vetar poljem brije oko tečne lenije
atar između horgoša i martonoša niži je
najpre nežno trese a zatim
naklon zveketavi opterećenje starih šina
dugo traje grozničavo zaglušujuće škripanje
lete varnice
grmljavina gvožđurije kao zemljotres
budan sam iz zahvalnosti čeliku
uvek kasni
naklon klimanje glavom uz mali osmeh
žamor nestaje dalje putujem sam
s leve strane je tisa red trske pa stari nasip
s obe strane ribnjaci i kanali
još jedan zapamćen prizor
povratak gledan iz voza
koji seče rub varoši
putovanje privedeno kraju
prenosi se pogledom dođi ružo...
u očima gustom oblaku
plodan čardaš
u osmeh onih što žive iza varoši
mašu svakog dana ispred kuće ispraćaju
svetlucavu konzervu
oglašava se putujući cirkus
kočnice ako pođe
naopako grčevito
nastavljaju svoje snove
prođe tako ceo dan
kao da nema kraja putovanju
zadnja stanica bez čekaonice nužnika i birtije
za one koji bi odmah da se vrate
u blizini je kiosk sa pecivom
Comments (0) Posted to sinkretistička queer subkultura 02/21/2013 Edit