Ljubomir Đukić: blaženstvo zaborav
mesec dana nakon moždanog udara
majka otežano govori;
ako jednom dosegnem da prohodam
uzdignuću dušu reći bogu
nisi me prevario
sad mu kažem
bože moj ti se sa mnom sprdaš
spremna sam sve da istrpim
postižem neželjeno
uklonili mi prošlost
ostavili između dva sveta
dobila rasparčane misli
krevet udaljen tri koraka od toaleta
tako blizu a jako daleko
ne ispunjavam uslove za banju rusandu
nekad sam bila kuvarica u banji
kanjiškoj
sve je neslano
ispasirane
bljutave
sterilne
šale
sin mi kaže
da će da žvaće umesto mene
obuzeta strahom
demencijom
porazom
njegovim očima
suze mu klize ustranu
pravi se da se smeje
vratila sam se mnogo godina
unazad
drugi svetski rat
na planini
gazim u snegu
višljem od mene
dole je reka una
oživljavam drage ljude
iz tog vremena
sinu verujem
da ne treba nikog da se plašim
da je on moj sin
jedini kojeg sam rodila
uporan je
veli
šetaćeš majko parkom
maker te
nosio na rukama
mislim bolje reći
gurao u kolicima
da je on moj sin
jedini kojeg sam rodila
uporan je
veli
šetaćeš majko parkom
maker te
nosio na rukama
mislim bolje reći
gurao u kolicima
u parku sam se šlogirala
držeći se za hrast
moj sinnikad ne odustaje
pokušavam da zadržim suze
jecaj
pratim njegovo srce
uz želju
da stamen na svoje noge
pokušavam da zadržim suze
jecaj
pratim njegovo srce
uz želju
da stamen na svoje noge
Comments (0) Posted to sinkretistička queer subkultura 11/03/2014 Edit