Ljubomir Đukić: o stvaranju umetnosti iz neuspeha i propadanja (estetika neuspeha)
Akustika rđe
Struna E bas žica. Izvor. (Prekjuče sam iščupao C# od Pauk-Gitare, model ’68. Ostavila je ranu na rezonantnoj kutiji, geometriju bola.)
Ja sam anti-Edip, pecam sa artefaktom, ne sa crvom.
— Paradigma štapa je prevaziđena — deklamujem trsku. Sada je pecački aparat: TENZIJA. Pravi, vibrirajući, G-mol. Metal u susret amfibijskom ćutanju.
Bacanje: Potez. Apstraktni ekspresionizam vodene površine. (Gde je udica? Gde je mamac? U redu, udica je čvor koji sam napravio. Mamac je obećanje distorzirane melodije.)
Čekam da riba postane reverz. Da uhvati ton. Štuka kao fukoova struja. Som kao presek sinusoida.
Šta pecam? Ne meso. Ne krljušt. Pecam Atonalnost reke Tise. Ulov je: tišina pre nego što se žica zategne.
Reciklaža Epistemologije
Vadim žicu. Prazna je. Nema ribe. Samo mikro-alge i dadaizam vlage.
Ali kada je vratim kući, ona je prešla put od muzike do metala od vode do muzike. Ima novu teksturu.
Sutra ću je našpanovati, i moj solo za ulovljenu prazninu biće najiskrenija pesma o propadanju.

