Ljubomir Đukić: PIKSELI NA DLANU, LANCI U KODU
Sukreatori u svetu koji nas istovremeno oslobađa i zarobljava
Gledam u te tvoje rečenice o „globalnoj umetničkoj zajednici“ i vidim u njima neku čudnu, električnu nadu. Ali ovde, u Subotici, gde se svaka reč meri kroz tišinu i gde svaki artikal hrane nosi trag nečijeg rada, ne mogu a da ne zapitam: čija je to zajednica i ko drži ključeve te nove ,,svesti"?
Buđenje čoveka kao subjekta (Izlazak iz tišine)
Ima u toj „demokratizaciji“ nečeg što bi stari marksisti nazvali povratkom čoveka svom izvornom biću. Marks je sanjao o tome da čovek ne bude samo radnik na traci, već biće koje stvara jer to voli.
Kada neko u Subotici, Kanjiži ili bilo gde na svetu uzme te „digitalne fragmente“ i od njih napravi nešto novo, on prestaje da bude samo broj u statistici. On postaje subjekt. To je ono dobro – umetnost više nije privilegija elite u dalekim prestonicama; ona je postala naša zajednička praksa. To je trenutak u kojem čovek uzima svoju sudbinu u ruke i kaže: „Evo me, ja stvaram, dakle jesam.“ Ta kolektivna mapa iskustva, naša zajednička borba protiv samoće i zaborava.
Umetnost kao robni fetiš (Novi vid alijenacije)
Ali, prijatelju, ovde moram da budem oštar kao što su nekada davno bile oštre panonske zime. Ti kažeš da „parazitiramo“ na prošlosti i da „rekontekstualizujemo“. Humanista u meni tu vidi opasnost od potpunog otuđenja. Ako mi samo premeštamo slike sa jednog ekrana na drugi, a da ne razumemo muku i istoriju koja stoji iza tih slika, mi nismo umetnici. Mi smo samo radnici u fabrici slika.
Plaši me ta „hiperprodukcija“. U kapitalizmu, sve što se previše proizvodi gubi svoju ljudsku vrednost i postaje roba. Ako je umetnost postala „najzastupljeniji sadržaj“, da li je ona zapravo postala samo digitalna bižuterija koja služi da nam skrene pažnju sa činjenice da smo podređeni algoritmu? Mi mislimo da smo „sukreatori“, a zapravo smo samo besplatni radnici za kompanije koje poseduju te platforme. Naša kreativnost se pakuje u megabajte i prodaje, dok mi ostajemo praznih ruku, zagledani u ekrane.
Simulacija kao prevara: Gde je istina?
Kažeš da umetnost više ne teži da prikaže „istinu“, već da rekontekstualizuje fragmente medijske realnosti. E, tu se razilazimo. Za mene, i za svakog humanistu koji drži do čoveka, umetnost koja ne traži istinu je samo dekoracija ropstva. Ako je planeta postala „neprestani performans“, da li je to performans oslobođenja ili performans skretanja pažnje?
Umetnost mora da boli, da provocira, da razotkriva nepravdu, a ne samo da simulira ono što već vidimo. Ako samo „reflektujemo fragmente sa ekrana“, mi smo samo ogledala u mračnoj sobi. Istinska umetnost mora da upali svetlo, čak i ako to svetlo otkrije koliko smo zapravo postali otuđeni jedni od drugih dok smo „povezani“ na mreži.
Povratak radosti stvaranja
Lepo je što svako ima pravo na intervenciju. To je revolucija duha koju smo dugo čekali. Ali nemojmo dozvoliti da taj digitalni performans postane naša nova tamnica. Budimo sukreatori, ali tako da u svaki filter i svaki sempl unesemo komadić svog stvarnog života, svoje muke i svoje nade. Tek kada naša digitalna umetnost počne da miriše na zemlju, na rad i na istinsku ljudsku pobunu, znaćemo da smo se zaista probudili iz simulacije.
