ljubomir đukić: telom upr(av)ljan
dok mirno učestvuješ u donošenju pogrešnog zaključka znaj da činim sve što moram na repu svih mogućih i nemogućih besmislica neudobnim tuđim telom upravljam igrom oblina stičem utisak kao da je u pitanju slika digitalni print na telu otimam se činjenici da namirišem krv pokušavam da poreknem da sam samo jedan od njih večno mrtvih raskomadanih mesnatih eksponata otpalih udova nakon čerečenja u zanosu vreme je za gozbu dobijam težinu od nemaštovitih poteza adrenalinom zaklane životinje određen mi je model ponašanja zadivljeno gledam poreklo pojeo sam ga već previše pustim na slobodu grozne izopačene pojedinosti spreman sam da razmišljam mislima razorim izribane betonske branike razaram da bih došao do svoje slike ispostavlja se da se upuštam u nepodopštine spreman sam na gadosti nemam mere i mira u posedu osećanja nije mi promaklo da uzdignem zgnječim sliku i priliku raskrstim s njim puca opna omotača pod prstima i iz njega izlazi neka žuta smesa zarazni smrad raspadanja pročišćenje niz slivnik ostaci spremni za gozbu sirov pogrešan materijal meso nije ni otkuvano