Utorak, Januar 20, 2026
Ljubomir Đukić: TRIJUMF KUTLAČE
Stajao sam za šporetom.
Kuvao sam.
Miris luka i lovora, gusta, teška para.
Klot pasulj. Bez ukrasa. Samo snaga zrna.
Ušao je on.
Mladi prijatelj, s mozgom bržim od procesora.
Pogledao je u lonac, nije osetio vrelinu.
Video je hemijsku formulu:
"Skrob se već pretvara u šećer!
Vatra mu kida unutrašnje veze!
Nedeljom pasulj?
Treba ti, stari, mikroskop za te masnoće,
da izmeriš svaku nit u srcu zrna,
tajnu šifru zapisanu u samom korenu biljke!"
Ja sam ga gledao, držeći kutlaču kao žezlo,
dok mu se para polako hvatala za naočare.
Nasmešio sam se i rekao mu pravo u lice:
"Prijatelju, ti imaš svu tu nauku,
ali ja imam vlast nad ovim loncem."
Izvadio sam hleb, onaj što peče prste, pucketav i vruć.
"Sedi, da te para ne opeče," rekoh mu, "ostavi teoriju za posle.
Zaboravi na čestice i probaj.
Trebaće ti goriva za te tvoje pametne mašine."
Stomak mu je zakrčao jače od svake definicije.
Ćutke je uzeo kašiku.
U prvom srku, u onom vrelom dimu,
pobedio je stari, iskonski ukus.
A kad je dno tanjira bljesnulo prazno,
samo je podigao obrve i pružio tanjir, čekajući repete.
Nije rekao ni reč.