Ljubomir Đukić: realnost radost olakšanje
ekspresija za M.
Gde sam se zapravo uputio
u ritmu disanja ploveći plićakom
ka severu uz obalu
da menjam oblik krošnjama vrba i topola
ves(e)lo zabadam u slike oblaka
i svetlost sunca koje prži grad
odsjaj zaslepljućih nepristupačnih tornjeva
koji se utapaju u virovima
posmatram uzbudljiv proces
prirodan uz konstrukciju mašte
težak hrastov čamac zelene boje
vežem za opšte mesto
koje u strahu posedujem
usidren na vrhu zgrade
u kojoj vodim skrivenu ljubav
skok u želji da se uputim ka dnu
ka tiskoj crnoj kornjači
kad dotaknem lepljiv mulj u podrumu
vratiću se da izbavim sunce
