Ljubomir Đukić: realnost radost olakšanje

 

           ekspresija za M.

 

Gde sam se zapravo uputio

u ritmu disanja ploveći plićakom

ka severu uz obalu

da menjam oblik krošnjama vrba i topola

ves(e)lo zabadam u slike oblaka

i svetlost sunca koje prži grad

odsjaj zaslepljućih nepristupačnih tornjeva

koji se utapaju u virovima

posmatram uzbudljiv proces

prirodan uz konstrukciju mašte

težak hrastov čamac zelene boje

vežem za opšte mesto

koje u strahu posedujem

usidren na vrhu zgrade

u kojoj vodim skrivenu ljubav

skok u želji da se uputim ka dnu

ka tiskoj crnoj kornjači

kad dotaknem lepljiv mulj u podrumu

vratiću se da izbavim sunce