Ljubomir Đukić: jako muško proletersko telo
Sovjetska umetnost je bila usmerena na glorifikaciju jakog muškog proleterskog tela, koje nam se sada čini kao homoerotika, navikli na moderne slike koje često usvajaju ili parodiraju sa pojmom tradicionalne muškosti...

Алекса́ндр Алекса́ндрович Дейне́ка: Posle bitke (1942)
Ljubomir Đukić: FLUKTUIRAJUĆI PLAMEN
Od vatrenog govora nećeš se opeći
a ni ogrejati. Na kratko nas je obuzeo.
Nakon vatre pepeo... Iskreno, zar je to bila borba?
Vreme je ponor koji proždire događaje,
vazduh koji udišemo.
Za tebe i mene prave reči ne postoje.
Nema reči u pokretu, ni individualne pažnje.
Ako smo stigli do sumraka, nema ni nas.
Čujemo se, srca kucaju očajnički, čine nas posebnim,
sa izgubiljenim značenjem...

Ljubomir Đukić: podsmevanje
Zanimljivo da i dalje osetim telesne simptome stidljivosti zbog ljubavi koja nije na “odgovarajući” očekivan način. To nije etički već psihološki problem koji će me stalno pratiti, javlja se sve ređe, uglavnom u okruženju onih sklonih podsmevanju i u tom trenu deluje jače od svega što sam izučio i napisao o ovoj temi.
Ljubomir Đukić: na svom mestu
stvari su na svom mestu
prostor objekat akcija
u najboljem slučaju
razlog za prihvatanje ispunjen
zadrži posmatraj nahrani
izazov za postojanje
proces pokreće raspoloženje
raspoloženje pokreće proces
sirovo osećanje neočekivanog sudara
zadovoljan
jer u toku zimske idile
iskustvom gluvarenja oslanjam se
na najskrivenije stanje
naseljen užitkom kad je najpotrebnije
ispunjen jednostavnom slikom realnosti
ispunjen slikom realne jednostavnosti
kako vidim s ljubavlju ću zagrliti
najdražeg prijatelja
podvrgnuti ga uticaju
izazvati najdublje interesovanje
početak tajnog sukoba ili dijaloga...

Pierre & Gilles: "Ganymède" (Frédéric Lenfant) - 2001
Ljubomir Đukić: plavi sneg
- pređi u moju stvarnost;
iz mene studen
u tebe ogranak beli…
iskopneo sneg pepeo akril
kriptična poruka sa obraza na obraz
vidljivoj praznini predvidivog zavođenja
trenutno nadmetanje
glupost izaziva zadovoljstvo
gruda srca prati utaban korak...
sneg podseća na san
daleku uspomenu više
nego na činjenicu...
uronjen u sneg kao u knjigu
u društvu dragih likova
pa ipak kao da nisam u stanju
da sanjam
počinjem li da verujem u ono
što se dešava
ispod površine radoznalosti...
volim sneg jer makar na simboličan način
nestaju putevi
nastaje osećaj slobode..
uveren sam
da se na ivici bele šume rađaju
najlepše misli
na kraju krajeva
lako je proveriti...
plavi sneg
probna vremena
noge nas vode
ovaj put bez puta
zakorači prvi
dok još postoji
nagon

Ljubomir Đukić: U ludorijama je razboritost
Kakvo je to estetsko iskustvo koje ubogi život veliča i slavi. Najpre pitam sebe, a zatim Gabriel. Tešim se glupostima. Transformišem se na osnovu sopstvenog znanja & neznjanja. Menjam mišljenje. Bitne stvari dobrano su nevažne. A nevažne zauzimaju više značenje. U ludorijama je razboritost. A on me prekida rečima:
“Volim tvoju poeziju i značenje. Znam da su tvoja značenja drugačija od mojih, ali je "kul" jer mogu razmišljati o stvarima ... i možeš me inspirisati. Hvala ti.“ Hvala tebi "Gavrilo", hvala tebi...

John Singer Sargent (1856 – 1925)
Ljubomir Đukić: voleo bih na drvenom podu
voleo bih na drvenom podu
u sobi ili dnevnom boravku
među napuštenim beskorisnim
nepromenjivim stvarima
nema puno toga u prepunoj situaciji
prvo što skreće pažnju
lepe zelene providne
prašnjave apotekarske bočice
nebo plav kredenac
sa plafona po podu i nameštaju
kruni se blatni malter
izviruje trska
podsetnik na drap zidu
crkveni kalendar i velika
slika anđela
u svakoj molitvi sredinom noći
prihvati me
bez direktnog razgovora
sa fotografijama predaka
tu je brko u vatrogasnoj uniformi
sa aluminijumskim šlemom
nalik tornju
preplavljen s nadom
(sve podseća na komediju
Miloša Formana
Gori, moja gospođice!
jedan od najboljih filmova
za koje znam)
na rezbarenoj polici
knjige časopisi
u limenom koritu
gipsane terakote
nalik onima A G
elegancija
potresa sadržaj tela
u igri bez značenja
vetar sinoć tišina sada
apstraktna misao
između
jedne (i) druge strane mene
zahvalnost strpljenju
šta se dešava
nakon želje
za begstvom
zadovoljstvo...
uz nekoliko litara vina Ezerjó iz županije Nógrád...
/Ornament sam fotografisao sa vrata jedne prodavnice u Senti, verovatno nekadašnje apoteke, a prizori koje automatski beležim su iz doma prijatelja u Adi, naime živi u staroj, trošnoj zemljanoj kući njegove čukun bake, u kojoj je vreme stalo sredinom prošlog veka.../

Ljubomir Đukić: svaku reč
suviše blizu
a ja pokušavam da mislim o njemu
samo kao prijatelju
neću mu dozvoliti da sazna
šta znači
ono posebno
Ljubomir Đukić: neraskidivi

JIM FERRINGER
Ljubomir Đukić: bi – bap u septembru
u najmanju ruku
nema veze sa ringišpilom
sa drvenim konjima
na nedeljnom vašaru
u golom sunčevom danu
knjiška jazz Kanjiža
bi – bap u septembru
činele najavljuju
kiša u limenom oluku
klokot je muzika
topole vrbe brane nasip
dolma nije brežuljak
iza je varoš
dvorište pogledom održavano
tu su ruže koje sam zasadio
na ulici ispred plota
obeležen ljubaznošću
situacija u trenutku za pamćenje
smesti se na doksat sad će kafa
pita od jabuka
seta od cimeta
znao sam dobro da je zbog mene
taj uzdah
sve mi je oprošteno
prepljavljen daljinom
perspektiva u
oslikanom svodu
strpljivo ponizno sanjam takvu tišinu
nevinost se ovde obnavlja
trebam je zaslužiti iznova
sporo bez iznenađenja
bez neizvesnosti...
"hogy vagy Ljubo
mi újdonság a nagyvilágban" *
dobro sam čika Pišta
sve je novo u velikom svetu
ničeg starog nema...
mi smo iza zidova vetra
uglova neba
netaknuti
uprkos tome da nisam u Staroj Kanjiži
čujem svaki sat
na velikoj crkvi
svuda unaokolo
osetih toplinu doma
pronalazim tragove
postojanja...


